Fićijada u Bijeljini

Prođe čovjek pored stotinu novih automobila i ne okrene se za njima. Ali kad ugleda fiću, nešto ga natjera da zastane. Nasmiješi se, pokaže prstom i kaže: "E, ovo je bio auto."

Tako je i na Fićijadi u Bijeljini. Dođu ljudi sa svih strana, dovezu svoje fiće, uglancaju ih kao da su najskuplji automobili na svijetu, a zapravo ne dolaze da pokažu koliko vrijedi auto. Dolaze da pokažu koliko vrijede uspomene.

Pogledaš te male automobile i shvatiš da su oni nekada nosili čitave porodice. U njima se išlo na more sa petoro ljudi, koferima na krovu i pola kuće u gepeku. U njima su se vodile prve ljubavi, pjevale pjesme do kasno u noć i prelazili kilometri bez klime, navigacije i svih čuda bez kojih danas navodno ne možemo.

Najzanimljivije je što na Fićijadi niko ne pita koliko auto troši, koliko ide na sat ili koliko košta. Pitaju te: "Koje je godište?", "Koliko ga dugo imaš?" i "Je l' još radi originalni motor?" Kao da pričaju o starom prijatelju, a ne o mašini.

A dok stoje oko svojih fića, ljudi kao da se vrate u neka druga vremena. Vremena kada se manje imalo, ali više družilo. Kada komšija nije bio broj stana nego čovjek kojem si mogao pokucati na vrata u ponoć.

Zato Fićijada nije skup automobila. To je skup sjećanja. To je dokaz da neke stvari ne vrijede zbog novca nego zbog priča koje nose sa sobom.

I dok pored njih prolaze moderni automobili puni elektronike, mali fićo i dalje pobjeđuje u jednoj stvari koju nijedna tehnologija ne može da napravi – budi emocije. A kad automobil uspije da vrati osmijeh na lice čovjeku koji ga nije vidio trideset godina, onda je jasno da nije riječ samo o automobilu. Riječ je o dijelu života koji se na jedan dan vratio u Bijeljinu.